Preboljela je rak, izgubila prijatelje, zvali su je ‘bolesna cura iz škole’, ali život joj, kaže, nikad nije bio bolji

Živimo u svijetu punom kompleksa, opterećujemo se tuđim mišljenjima i u vječnoj smo potrazi sa srećom. A zapravo nismo ni svjesni da je najveća sreća koju imamo upravo – život. O ovome govori 15-godišnja Erin Rupčić koja putem društvenih mreža otvoreno progovara o svojoj borbi sa zloćudnom bolesti.

Od 28. ožujka 2018. provela je svačiji rođendan i praznik u bolnici, izgubila je kosu, prošla nekoliko operacija, kemoterapiju, dobivala injekcije, plakala zbog igala, brojala tablete, izgubila ‘prijatelje’, povraćala, vrištala, svađala se, bila tužna, umjesto da je učila matematiku i hrvatski, ona je učila doze metotreksata i citozara…

Ali, vjerovali ili ne, život joj, kaže, nikad nije bio bolji.

Zašto baš ja?

Erin Rupčić (15), ‘ona bolesna cura iz škole’, kako su je nazivali, uspjela je pobijediti malignu bolest, a danas o njoj, putem društvenim mreža, otvoreno govori. Želi pomoći svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji te dokazati da se sve u životu može postići i da je to samo jedno poglavlje knjige.

– Uvijek sam se pitala ‘zašto baš ja?’, ali sad sam samo zahvalna jer sam BAŠ JA. Baš ja, mala velika žena – s perikom i bez nje koja je uvijek obožavala druge, a nikad nije voljela sebe, sad je naučila da je sama sebi najbitnija osoba na ovom svijetu – govori nam Erin, učenica prvog razreda srednje škole u Puli.

U ožujku prošle godine Erin je primijetila kvržicu na sredini vrata. Odmah je, kaže, nazvala mamu te su otišle u bolnicu gdje su im rekli da se ništa ne brinu i da su to samo neke ciste koje se mogu kirurški izvaditi i da će to sve biti super.

– Mi baš nismo bili sigurni u to i onda nam je jedna sestra rekla da krenemo u Rijeku, čisto da potvrdimo. Kad sam došla tamo, odradila sam nekoliko pretraga i odmah su shvatili da nešto nije u redu. Na punkciji se vidjelo da ima malignih stanica, ali nije bilo jasno koja vrsta, onda su mi radili biopsiju i potvrdili da bolujem od maligne bolesti, točnije od limfoma – rekla nam je. Dodaje da je prošla kemoterapiju te da je znala svaki detalj o svojoj bolesti. Svaki odlazak u bolnicu joj je, kaže, bio noćna mora, ne zbog toga što je bolnica, već zato što je znala što je čeka i znala je da u narednih 7-10 dana neće moći ništa raditi, osim ležati.

– Znala sam da ću plakati i povraćati, znala sam koji ću lijek i u koliko sati ga dobiti, znala sam kad će doći čistačica, što će biti za doručak… Sve sam ja to znala i to je me je slomilo. Slomila me sama pomisao da će moji prijatelji, za to vrijeme dok sam ja bolnici, ići na more i uživati. Dok su oni brojali simpatije, ja sam brojala dane u bolnici, dok su se oni smijali, ja sam plakala. No, ja sam svoju životnu školu prošla. Naučila sam biti strpljiva, naučila sam cijeniti život te sam naučila da ništa u životu nije važnije od zdravlja. Naučila sam da sam ja sama sebi na prvom mjestu i da mi nitko ne može reći drugačije. Postala sam bolja osoba i imam ljepši pogled na svijet – rekla je Erin.

Foto: Privatna Arhiva

Bolesna i sretna

Liječenje je, dodaje, prošlo odlično i dobro je reagirala na terapiju. Izliječila se, ali na kontrole i u bolnicu ide redovito. Krenula je i u školu, na nekoliko sati, ali većinu vremena provodi doma.

 

– Život mi nikad nije bio bolji. U bolnici sam shvatila koliko smo zapravo sretni i koliko moramo biti zahvalni na svakom danu. Sva moja bol i patnja me povezivala sa životom, bila sam bolesna i sretna, shvatila sam tko su mi pravi prijatelji i naučila sam lekciju života.

 

Upoznala sam predivne ljude, doktore, sestre i mame, to je poseban svijet – govori. Dodaje da joj je najveća podrška obitelj. Roditelji su stalno bili uz nju i niti u jednoj sekundi se nije našla u situaciji u kojoj bi se osjećala napušteno ili usamljeno.

Tata Antonio govori nam kako im se nakon dijagnoze ‘srušio’ svijet.

– Odjednom smo se našli u bezizlaznoj situaciji. Prva nam je pomisao bila kako zaštiti dijete i pomoći joj. Educirali smo se o njenoj bolesti i onome što nas svih zajedno kao obitelj čeka. Život nam se sveo na doze terapija, nuspojave istih, izolaciju i molitvu. Liječenje je prošlo s pozitivnim ishodom. Erin se polako vraća svakodnevnom životu, a mi kao roditelji više nismo isti, promijenilo nam je poglede na život. Erin nas je svih oborila s nogu, pokazala nam je i dokazala ono što mi mislimo o njoj. Da je čvrsta zrela i pametna djevojka. Erin je oduvijek bila osoba jakog karaktera i vedrog duha, voli život, vrlo pozitivna i altruista te mislimo da ona kao takva uvelike može pomoći drugoj djeci koja su u takvoj ili sličnoj situaciji. Ona je naš ponos, nas život, naša ljubav i blagoslov – rekao nam je tata Antonio.

Teške lekcije

Najteže mi je bilo to što sam, tijekom liječenja, izgubila puno prijatelja. Dobila sam čak i jedan komentar od bivše prijateljice koja je rekla: ‘Pa što, ona je bolesna i sad kao to mi svi moramo znati.’ Izgubila sam i najbolju prijateljicu i to me je najviše pogodilo – iskrena je Erin, koja je tijekom liječenja izgubila i kosu.

– Istina je da kad žena izgubi kosu, ona izgubi i djelić sebe. No, meni kosa nikad nije bila problem jer je to nešto što se može kupiti i što će se vratiti, čak mi je i bilo dobro da isprobam malo novih frizura – kaže.

Iako ima samo 15 godina, Erin već zna koji je njen životni poziv. Voljela bi, kaže, postati doktorica pedijatrijske onkologije i pomagati onima koji će prolaziti isto ovo što i ona. A mi nimalo ne sumnjamo da će u svom naumu i uspjeti. Sretno, Erin!

Podijelite ovu priču sa prijateljima! 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *